04. 03. 2007.

Abraham se uhvatio Božjih obećanja i krenuo na životni put kao najveći putnik u povijesti spasenja. Nije ni pomislio da će sljedećih sto petnaest godina provesti putujući po Obećanoj zemlji i živjeti ni od čega drugoga osim od obećanja.

Prema časopisima Newsweek i Time mi živimo u svijetu lažljivaca: od Downing Streeta 10 (rezidencije britanskih premijera) do Bijele kuće, od Ottawe do Kremlja. Živimo u društvu u kojemu više nikome ne možete vjerovati zato što krši obećanja.

Obećanja, obećanja
Jeste li ikada došli u iskušenje da posumnjate u bilo koje od Božjih fantastičnih obećanja? Jeste li kad razmišljali o Isusovom posljednjem obećanju: "Da, dolazim uskoro"?

Zašto Abrahama smatramo takvim velikanom? Zašto su njemu dana obećanja tako posebna da predstavljaju srž Postanka? Tako dalekosežna da je tek cijela Biblija u stanju ispričati ostatak priče i da će cijela vječnost biti potrebna kako bi se ostvarila? Pođimo do velikog vrhunca izvještaja o Abrahamu u Postanku 22. poglavlju. Abrahamu je 120 godina. Bog je cijelog života strpljivo radio na njegovim pogreškama (ne samo jednoj): dvanaest dugih poglavlja živopisnog opisa. Sada je nastupio posljednji čin drame.

"Abrahame!"
"Da, Gospodine!"
"Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka… i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu." (Postanak 22,2)
"O, Bože! Ponovi mi to", moli Abraham. "Jesam li te stvarno razumio? Reci da me to ne vara moja podmukla dob, da se ne radi o ružnom snu." Ali odjeka nema.

Abraham budi dvojicu slugu i žuri u Izakov šator. Uklanja zastor na ulazu i ulazi da bi kleknuo. U praskozorju jedva razaznaje crte svog snažnog, mladog sina obećanja. O, kako voli tog mladića!

Četiri čovjeka putuju prema sjeveru. Nitko ne govori. Ovo je najupečatljivija i najrječitija šutnja u cijeloj literaturi. Nabrano čelo. Kretanje tijela. Abrahamove zabrinute usne mole neizgovorenu molitvu: "Gospodine, progovori mi kao ranije. Ti znaš koliko puta si to činio u mojoj bolnoj prošlosti. Vodio si me korak po korak i boreći si se sa svojim strahovima, naučio sam da si mi prijatelj."

Abrahamova borba
Abrahamove se misli vraćaju na strah koji je osjećao kad je prvi put došao u Obećanu zemlju. glad. Vađenje šatorskih kolaca. Odlazak u Egipat. Snalaženje u životu.

A kad se približio Egiptu, pogledao je svoju prelijepu ženu i rekao: "Saro, bojim se. Slušaj, da mi spasiš život, laži faraonu." Njegov strah ga je uvalio u još veću nevolju. Saru su odveli u kraljev harem. No Bog se pokazao vjernim.

Abraham se sjetio jedne druge noći, kad je molotovljevim koktelom napao Kedor-Laomera i palestinsku pograničnu ophodnju. Vratio se kući tako potresen da mu se Bog morao javiti u viđenju (vidi Postanak 15).

I sada, na putu prema Moriji, opet se osjeća tako izgubljeno.

Naravno, Sotona je tu sa svojim pritiscima. "Abrahame, nisi ti nikakav čovjek vjere. Sjećaš li se tvog sastanka s Hagarom? Uzdao si se u pravednost svojom muževnošću. U spasenje svojom spermom. Ovo putovanje u Moriju? I misliš prinijeti ljudsku žrtvu nakon svih tih godina propovijedanja neznabošcima? Ne, Abrahame, vrati se kući."

Abraham se moli cijelog dana. Cijelu se noć bori sa svojim mislima. Kad se ujutro pomalja sunce, njegove se suze miješaju s prašinom palestinskog tla.

Gospodine izbavi me od straha
Jeste li ikada bili uplašeni? Tako paralizirani da vas je spopao užas?

Meni se to dogodilo u lipnju 1978. Imao sam trideset i jednu godinu. Zastrašujuća riječ: rak. Melanom. Četvrti stupanj. Nikad neću zaboraviti kako smo moja supruga Jeannie i ja strovalili na koljena i povikali: "O Bože, ne! Bojimo se. Hoću li umrijeti? Gospodine, progovori nam!"

A nedavno problem s arterijom, trebao sam umrijeti još prije godinu dana. Devet mjeseci strahovite tutnjave u glavi. Liječnici nisu mogli ustanoviti o čemu se radi dok specijalisti na sveučilištu Loma Linda nisu dijagnosticirali rijetku "duralnu fistulu", u pravo vrijeme da mi spase život dok sam se nalazio na kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Devet mjeseci smo se Jeannie i ja borili s Bogom.

Zahvaljujem Bogu za Crkvu koja se u cijelome svijetu molila za mene, jer me Božja čudotvorna sila sačuvala tijekom dva zastrašujuća razdoblja. Bili smo traumatizirani. No Bog je vjeran. Jeannie i ja pozvali smo se na Psalam 34,5: "Tražio sam Jahvu, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga."

Abraham je bio u strahu. Odjednom se budi od svojih misli i shvaća da su on i Izak s dva pratioca putovali cijeloga dana i da je vrijeme ponovno se ulogoriti za noć. Nakon večere Abraham se povlači od logorske vatre, kleči i počinje moliti kao nikada ranije: "O Bože, molim Te! Progovori mi još jednom. Gospodine, Ti znaš da Te ljubim. Ali moj sin – obećanje! Moj jedinac – strašno se bojim!"

Abrahamova nagrada
Dok se moli, Abraham se prisjeća onoga što je naučio unatoč svojim porazima i moralnim padovima kad je odlučio ne pouzdati se i kako se Bog umiješao. Bog je bio vjeran. Uvijek iznova Bog bi nagradio Abrahamovu vjeru unatoč njegovim strahovima i padovima.

Prisjeća se vremena kad je čak raspravljao s Bogom. Toliko je bio iznerviran s Božjim obećanjem da je za vrijeme rasprave rekao Bogu: "Bože, Sara je nerotkinja. Smislio sam logičan, legalan način da Eliezera učinim baštinikom obećanja."

Raspravljati s Bogom. Prigovarati. Protestirati. Usuditi se postavljati pitanja. Začudo, Bog ga je i dalje volio.

Bog mu je rekao da Mu je draga ova dublja razina prisnosti. Strpljivo se nasmiješio: "Uzdaj se u mene. Ti i Sara imat ćete svoga sina – ne Jišmaela."

Abraham se sjetio kako je konačno popustio i jednostavno uskliknuo: "O, Bože, pobijedio si. Rekao si i ja Ti vjerujem." "Abraham povjerova Jahvi i on mu to uračuna u pravednost." (Postanak 15,6).

Sklopljeni savez
Abraham se prisjeća nečega za što se može uhvatiti. Sjeća se kako je Bog s njim načinio savez (Postanak 15). Bog se zakleo; zakleo se životom da će izvršiti svoja obećanja.

Abraham se prisjeća trenutka kad je rasjekao žrtvene životinje i metnuo sve pole jednu prema drugoj, i kako je Bog sišao i prošao između dva reda mrtvih životinja.

Bog se zakleo kletvom samooptuživanja (zazivanjem prokletstva na sebe samoga): "Ako ikad prekršim svoja obećanja, neka moje tijelo bude raskinuto kao što su raskinuta tijela ovih životinja. Upravo zato što sam Bog, svoja ću zavjetna obećanja ispuniti. Uvijek. Zauvijek."

Ovo obećanje raste s kozmičkim značenjem kroz cijelu povijest spasenja. Bog se zavjetovao smrću koja je predstojala na Golgoti, gdje je svojim vlastitim životom zapečatio svoja obećanja, obećanja koja odjekuju kroz koridore vremena u cijelom Novom zavjetu. Sve do drugog Kristovog dolaska. Do uskrsnuća. Do ponovnog sastanka. Do neba. Do vječnog života.

Abraham je učio hoditi i razgovarati s Bogom. Kad je otpočeo s ovim procesom, učio hoditi vjerom u Uru i Haranu, nije bio spreman popeti se na brdo Moriju. Ali sada je bio.

"Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka." (Postanak 22,4)

Morija. Abraham zna da ga Bog tamo čeka. Posljednji problem; završno utiskivanje u Abrahamov um i dušu nečega što se zove "vjera". Stari je čovjek umoran. Noćima nije spavao. Srce mu krvari. Gotovo sto i dvadeset godina jedva je imao vjere živjeti imajući pred očima obećanje. Odakle mu vjera da obećanje stavi na žrtvenik i ugasi jedino konkretno doživljeno ispunjenje obećanja?

Na koncu je sve gotovo: vatra, žrtvenik, drva. Osim janjeta. Nema čuda. Nema glasa s neba.

Ovo je najteža stanka u planu spasenja. Izak se okreće ocu za pomoć. "Oče, što sada? Gdje je janje?" Ovo je najveće pitanje svih vremena.

Abraham davno prije Ivana Krstitelja ukazuje na njegovu izjavu u Novom zavjetu: "Evo Jaganjca Božjeg!" (Ivan 1,29) U apsolutnoj vjeri Abraham odgovara: Bog će već providjeti…" (Postanak 22,8)

Abraham nije svjestan da su upravo to riječi kojima ga Bog sto godina pokušava naučiti. U svakoj prilici Bog će providjeti.

Polako starac ustaje i prilazi žrtveniku. Svoje dršćuće ruke stavlja na Izakova ramena i privlači ga k sebi.

Abraham mora poći jednim od dvaju putova. S jedne strane potpuno pouzdanje.

A s druge? Strah. Odbacivanje svih svojih ranijih iskustava s Bogom tijekom četrdeset i pet godina. Sve nade i obećanja za koja se hvatao na svakom kilometru svog puta od Harana, sve halucinacije, uključujući činjenicu da mu se sin nije rodio kao čudo.

Abraham donosi odluku. Uz krupne vrele suze koje mu se slijevaju niz lice Abraham izjavljuje: "Izače, sine moj ti si ta žrtva."

S užasom i zaprepaštenjem Izak se sav počinje tresti pri odbojnoj pomisli. "Dijete na žrtvu? Ne, oče!" Tako je Izaku bilo lako da ga odgurne i da ode.

Ali najveću čast koju je ijedno dijete ikada ukazalo roditelju, ukazao je Izak Abrahamu. Izak s pouzdanjem gleda u ove ljubavlju, suzama ispunjene oči i zna da je njegov otac čovjek Božji.

Izgovorene su posljednje riječi ljubavi.
Posljednji poljubac.

A onda, stavljajući na žrtvenik svoju jedinu vidljivu nadu u budućnost, Abraham diže nož i njegova se ruka počinje spuštati, kad je iznenada zaustavlja nevidljiva sila.

A onda glas: "Abrahame" Abrahame! Stani! Dosta je! Nisi mi uskratio svog sina, svog jedinca." (Postanak 22,11.12)

Obojica se grle i plaču od ljubavi i olakšanja. Zatim čuju šuštanje koje dolazi iz grmlja. Obojica se okreću i gledaju. Bog je providjeo janje. Bog je želio biti siguran da je Abrahamu stvarno bilo stalo do Njegove zamjene (umjesto svoje vlastite) prije nego je dopustio Abrahamu da je vidi.

Životne pouke
Zašto je Bog od Abrahama zatražio takvo što? Da ga okuša? Da, to je jedan od razloga.

Da nam pokaže kako je vjeri potrebno vrijeme da se razvije? Da, potrebno je vrijeme kako biste se pouzdali u nekoga koga jedva da i poznajete; uzdali se u njega sa svojim domom, suprugom, obitelji, poslom i budućnosti.

No postoji mnogo značajniji razlog. Cijeli je svemir tijekom sto dvadeset godina, a posebno posljednja tri dana, usmjerio pozornost na Abrahama i Izaka.

Dvije tisuće godina ranije u Edenu (Postanak 3,15) Bog je cijelom svemiru objavio svoj plan otkupa čovječanstva. Dopustit će svom dragocjenom Sinu da umre kako bi ljudima i ženama omogućio povratak u božansko obličje koje im je bilo namijenjeno.

Ovdje, na brdu Moriji, Bog Otac uzeo je Abrahama i Izaka kao veliku pouku o osobnoj agoniji kroz koju će Bog prolaziti da spasi čovječanstvo. Abraham i Izak su postali uzorak Boga Oca i Boga Sina.

I gotovo dvije tisuće godina kasnije na tom mjestu, na brdu Moriji starog Jeruzalema, jedan drugi Otac i Sin uspeli su se na isto brdo. I kad su stigli na vrh, taj je Sin, također, dragovoljno položio svoj život.

Samo ovaj put nije bilo ruke koja bi posegnula i rekla: "Dosta je!" Ovaj put se nož duboko zabio u srce, ne čovjeka, već u samo srce Božje. Bog je otišao u podzemlje i grob zato što je vjeran svome obećanju: "Bog će već providjeti janje za žrtvu."

Jedina najvažnija vijest koju možemo propovijedati – posljednja vijest umirućem svijetu – jest Božji karakter ljubavi: Bog će providjeti.

Pavao nam u Rimljanima 4. i 5. poglavlju kaže da smo subaštinici s Kristom. Imamo jednako pravo na nasljedstvo kao i Krist. Zamislimo: ući u Božju prijestolnu dvoranu s istim pravima kao Krist. Jednoga dana ćemo sjediti na Božjem prijestolju. Isus je obećao: "Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju." (Otkrivenje 3,21).

U Hebrejima 11, toj čudesnoj "Aleji vjere" piše da bez obzira tko ste, za vas važi obećanje: "Jer je Bog nešto bolje predvidio za nas: da bez nas ne postignu savršenstvo." (stih 40)

Bog danas kaže svojoj crkvi u svijetu: "Imam plan za vas. Imao sam plan za Abrahama, Izaka i Jakova. I Isusa. I Pavla i Martina Luthera i Williama Millera. Ali obećavam: Neće se ostvariti dokle ne dođete tamo." Ljubite li danas Isusa? Ljubite li Oca? Zašto mu to ne bismo rekli dok se molimo?

(preuzeto iz časopisa Pregled, 4/2000, str. 15-17)