Vjerska praksa i psihosocijalno zdravlje vjernika

25. 04. 2007.
Čovjek je biološki iznimno složen a pri tome i otvoren sustav koji se razmjerno lako izbaci iz ravnoteže. U ljudskom organizmu odvijaju se kompleksni procesi, kemijske pretvorbe te sinteza i protok električnih impulsa. Poput fizičkog, čovjekovo duševno zdravlje ovisi o nizu fizičkih i duševnih podražaja kojih u stanovitim trenucima bude previše ili premalo da bi organizam funkcionirao na zadovoljavajući način. Dok se fizičko zdravlje oslanja na unos bjelančevina, ugljikohidrata, vitamina, minerala i sličnih tvari, psihičko i socijalno zdravlje ovisi o zadovoljenju psihičkih i socijalnih potreba. Duhovno ozračje i crkveno zajedništvo vrlo su važni čimbenici za zdravlje čovjeka. Nedavna istraživanja američkih znanstvenika nedvojbeno dokazuju da stanje duha i vjerovanje utječu na zdravlje čovjeka. Dr. Harold Koening sa Sveučilišta Duke tvrdi da vjernici, "bez obzira na to kojoj vjeroispovijesti pripadali, a koji redovito sudjeluju u vjerskim obredima, imaju u krvi nižu razinu interleukina-6 od osoba koje umjesto molitve prakticiraju, primjerice, golf." Riječ je, naime, o
bjelančevini povezanoj s mnogim bolestima imunološkog sustava, a upravo je slabljenje imunološkog sustava krivo za mnoge suvremene psihičke i somatske bolesti. Osim utjecaja na ljudsko zdravlje, vjersko iskustvo ima značajnu ulogu i u održavanju psihičke stabilnosti i socijalne uravnoteženosti. Ovdje iznosim nekoliko sastavnica duhovnog života koje znatno pridonose zdravoj psihi i društvenoj prilagođenosti čovjeka u određenoj sredini.


Molitva
Molitva je neizostavan dio iskustva svakog kršćanina koji osim nominalne pripadnosti vjerskoj tradiciji aktivno živi svoju vjeru. Ovdje treba naglasiti da vrlo mali broj pripadnika vjerskih zajednica doista razumije ulogu i bit molitve. Nerijetko, vjernici preuzmu vanjska obilježja molitve (kao što su skrušenost i sklapanje očiju) ili izgovaraju napamet naučene molitve a da pritom ne doživljavaju njezinu bit. U nekim većim vjerskim sustavima svećenici čak propisuju ponavljanje molitava kao kaznu za sitne nepodopštine. Pogrešno je i uvjerenje prema kojem molitelj molitvom informira Boga o svojim odlukapotrebama ili pak izražava svoju podložnost skrušenim stavom i laskavim riječima. Nasuprot opisanoj praksi, stvarna molitva u sebi sadrži, osim duhovnih, kognitivne i meditativne elemente. Prema Isusovim uputama molitelj, ukoliko želi imati koristi od molitve, provest će vrijeme u tihom okruženju u kojem će razmišljati o svojim postupcima, motivima, planovima te moralnim implikacijama vlastitih odluka. Molitelj će se također tijekom molitve sjetiti biblijskih savjeta i naputaka, kao i savjeta svojih prijatelja i suradnika, ali i najžešćih kritičara. Molitva je savršen trenutak za rekapitulaciju prijašnjih sukoba ili emotivno nabijenih situacija i izvlačenje pouka iz počinjenih pogrešaka. Čovjek često tijekom molitve postane svjestan svojih dobrih i loših osobina, ostvarivosti svojih htjenja i gajenja nerealnih iluzija kojih se treba odreći. Ovakvim redovitim servisom svojeg mentalnog i emotivnog bića čovjek usuglašava svoje želje, nastojanja i ponašanje s Božjom nakanom što konačno rezultira smanjenim brojem stresnih situacija i usklađenim odnosom prema okolini.


Oprost
Poput molitve i oprost je usko vezan uz kršćansko vjersko iskustvo. Opraštanje je vještina koju čovjek mora ugraditi u svoj život u ranoj mladosti ukoliko želi ostati psihički i društveno zdrav. Naime, tijekom života gotovo svatko doživi razočaranja, neugodnosti, uvrede, bol, poniženja i tko zna što sve ne od svojih bližnjih, ali i od samoga sebe. U slučaju pada na prijamnom ispitu ne samo da smo ljuti na sebe, već jednim dijelom svojega bića sumnjamo u vlastitu sposobnost. Također, kada kolege vide kako smo nespretni ili pak fizički i mentalno spori, kada zaboravimo stvari po tko zna koji put ili nehotice uništimo nešto vrijedno, očajnički tražimo krivca na kojem bismo iskazali svoj gnjev. Psihološki, nakon velikog gubitka ili nesreće, čovjek prvo niječe da se nesreća dogodila, da bi nakon toga osjetio snažan impuls koji ga tjera u potragu za krivcem, to jest uzročnikom nesreće kojega svakako treba kazniti. Ponekad nastrada netko nedužan samo zato što se našao nadohvat ruke. U nedostatku adekvatnog krivca, kažnjavamo sami sebe intenzivnim kemijskim reakcijama unutar limbičkog, probavnog i kardiovaskularnog sustava.

Ako nismo spremni prihvatiti neizbježnost vlastite pogrešivosti, redovito ćemo nanositi bol sami sebi. U ekstremnim slučajevima čovjek razočaran sobom kažnjava sebe do potpunog samouništenja. U manje ekstremnim situacijama, osobe koje se ne mogu pomiriti sa svojim ograničenjima ponašaju se nezgrapno, a često i društveno neprihvatljivo. Jedni se predaju alkoholu i drugim stimulansima, dok se u drugima često uključi i vrlo iritantan obrambeni mehanizam - nijekanje vlastite pogrešivosti. Naime, kako bi izbjegao zamku samokažnjavanja, ljuski um stvara iluziju vlastite nepogrešivosti. Blokiranjem logičkog i argumentiranog percipiranja stvarnosti, ljudi u ovakvom stanju uporno pribjegavaju opravdavanju svih svojih postupaka i planova čak i onda kada je svima jasno da uzrok promašaja leži u nesposobnosti dotične osobe. Zauzimanje borbeno-obrambenog stava jedan je od nekoliko mogućih izbora koji stoje na raspolaganju čovjeku koji je načinio pogrešku i ugrozio vlastiti integritet u društvu.

Ponekad nijekanje vlastite nesposobnosti rezultira opstankom duševne stabilnosti. Naime, krivac eventualno izvuče pouku iz vlastitih pogrešaka i u budućnosti ih ne ponavlja. Međutim, dugoročno gledano nijekanje je samodestruktivno. Srećom, rješenje ovog problema može se naći u području vjere i religije. Osobe koje nauče priznavati svoje pogreške te vide sebe realno sa svim svojim nedostacima, ali i dobrim osobinama, najčešće izbjegnu opasne krize identiteta i destruktivne komplekse više i niže vrijednosti. Adventistički nauk o starozavjetnom svetištu sukladan je s jednom od najvećih potreba ljudskog bića - opravdanjem i oprostom. Naime, tijekom povijesti brojne su vjerske institucije zahtijevale darove za bogove kako bi se ovi umilostivili i zažmirili pred grijesima ljudskih bića. Očit primjer mita i korupcije na najvišoj razini.

Hebrejski je sustav žrtava dijametralno suprotan spomenutom. Hebrejima je sustav žrtava bio ponuđen ne kao obveza, već kao mogućnost pomirenja s Bogom i sa samim sobom. Prema biblijskom nauku, grešnik opterećen grižnjom savjesti nije donosio dar kako bi umilostivio Boga, već je prinosio žrtvu koja je simbolizirala pokriće grijeha u Sinu Božjem koji daje sebe za grijehe svijeta. Prema Bibliji, osobe koje su prinosile žrtve bile su opterećene vlastitom krivnjom, željne duševnog mira i zajednice s Bogom. I dok su Hebreji odlazili od žrtvenika opravdani radujući se obnovljenoj zajednici s Bogom, neznabošci su napuštali hramove nadajući se da su donijeli dovoljno darova za teško zasitna božanstva. Nerijetko je nastavak suše ili kakve druge nepogode bio stravičan predznak kontinuiteta srdžbe bića s visina. U takvom je okruženju fizičku nevolju nadopunjavao strah od nedosljednog i hirovitog ponašanja zapravo nepostojećih bogova. Adventistička je soteriologija izgrađena na biblijskim temeljima. Prema njoj, opravdanje grijeha nije jeftina trgovina i nadmetanje s prevrtljivim gospodarima iz svijeta mašte praznovjernog puka, već mogućnost koju Nebo pruža onima koji traže oprost i mir u srcu.

Osim što je melem za dušu, oprost je prijeko potreban za opstojnost gotovo svake zajednice i društva. Osobe sklone istjerivanju pravde i utjerivanju dugova nerijetko svoje pravdoljublje pretvore u opsesiju. Znanstveno je potvrđeno da kada razmišljamo o događajima iz prošlosti uvijek iznova emotivno proživljavamo već preboljeno. (To je razlog zbog kojeg se mnoge osobe često rasplaču kada prepričavaju bolne događaje iako u trenutku prepričavanja nisu u životnoj opasnosti.) Čestim razmišljanjem o neugodnostima koje su nam priredili naši suradnici i susjedi zapravo gomilamo negativne emocije i nanosimo teške udarce svojem probavnom i kardiovaskularnom sustavu. Osoba koja pamti zlo, to jest ne briše neugodna iskustva i prateće emocije iz svoje memorije, postaje cinična, neugodna u društvu, a time i društveno nepoželjna. Oni koji prihvate sitne neugodnosti kao ovozemaljsku neminovnost, brže i lakše zamjećuju dobre osobine svojih suradnika. Opraštajući, ljudi stvaraju tolerantnije okruženje, a time i uvjete da se i njima oprosti u slučaju potrebe.

život u razmjerno maloj ali društveno interaktivnoj vjerskoj zajednici iznimno je dobar poligon za prakticiranje oprosta. Velike crkvene zajednice su u opasnosti da društvenu interakciju vjernika svedu na formalnu razinu bez spontane komunikacije a time i potrebe za oprostom.


Optimizam
Biblijski recept nadvladavanja zla dobrom jedan je od najvažnijih preduvjeta psihičkog i društvenog zdravlja. Ljudski um ima sposobnost koncentracije, to jest usmjeravanja pozornosti na misli i aktivnosti s pozitivnim predznakom umjesto razmišljanja o zlu. Čak i kada se rješavaju ozbiljni problemi, čovjek se može usmjeriti na aktivnost kojom se problem rješava, a ne na količinu štete ili nesreće koju problem donosi. Statistički je dokazano da osobe čiju pozornost zaokuplja veličina problema daleko više pate od depresije od osoba čiji se um usredotočuje na praktične korake koji vode do rješavanja problema ili sanacije štete.

Naglasak koji Adventistička crkva stavlja na doslovnost božanske stvaralačke moći, kao i na doslovan Kristov dolazak, izraz je uvjerenja u moć koju Bog ima nad univerzalnom zbiljom ljudskog postojanja. Ovo vjerovanje ne oslobađa adventiste od svakidašnjih briga i izazova, ali ih sigurno stavlja u kontekst prožet optimizmom. Naime, najveći broj depresivnih osoba pati zbog osjećaja bespomoćnosti i beznađa i pokraj sigurnog zaposlenja i solidnog obrazovanja. Poput plijena koji bježi od progonitelja, današnji se čovjek bori s vjetrenjačama do iscrpljenosti jer vjeruje kako će pasti pod kotač koji sve melje u onom trenutku kada se zaustavi kako bi došao do daha. U velikom broju slučajeva umorno tijelo i vegetativni organi sami poduzimaju potrebne mjere, to jest otkažu poslušnost i dovedu čovjeka u bolesno bespomoćno stanje kako bi došlo do usporenja ritma i mogućnosti predaha.

Tek nakon infarkta ili živčanog sloma mnogi ljudi dožive i duhovni preporod. Bliski susret s gubitkom zdravlja i života potreban je da mnogi prihvate ulogu koja im je dodijeljena, a da Bogu prepuste upravljanje svemirom. Zasnivajući svoju životnu filozofiju na biblijskoj misli, vjernik prihvaća sve što mu je pruženo kao Božji dar, to jest nastoji u svemu naći radost i uzrok zadovoljstva. U mnogim slučajevima čak se i smrt prihvaća mirno kao nezaobilazna etapa u životu ljudskog bića. Optimizam i pesimizam dva su proročka stanja uma. Pesimistične pretpostavke i strah od budućnosti često tjera nositelja takvog stanja na nesuvisle aktivnosti koje rezultiraju ispunjenjem spomenutih strahova. Isto tako, neopterećene osobe upravo optimističnim mislima i pratećim djelima, nerijetko, prije ili poslije, dožive ispunjenje svojih snova i nadanja.


Crkveno zajedništvo
Znanstvenici iz medicinskog centra u Durhamu proučili su 100 studija o utjecaju religije na sreću pojedinca. 79 njih ukazuje na to da ljudi koji se uključe u život vjerske zajednice postaju sretniji i zadovoljniji ili iskazuju više pozitivnih emocija nego ostali. Nesumnjivo su brojni čimbenici koji utječu na ljudsku psihu te je teško precizno odrediti što je to u crkvenom zajedništvu što na kraju rezultira zadovoljstvom pojedinca. Zastupnici teorije ljudskih temperamenata (npr. Hipokrat, Jung, Mayer, Briggs i sljedbenici) zasigurno bi ustvrdili kako ne postoji jedan uzrok osjećaja zadovoljstva, to jest da različiti tipovi temperamenata nalaze zadovoljstvo u sebi svojstvenim čimbenicima. Ovdje ćemo spomenuti jedan od najočitijih - zajedništvo. Crkveno zajedništvo podrazumijeva prisutnost i interakciju osoba različitih generacija, ljudi niže i više školske spreme, te žena i muškaraca različitih interesa i sklonosti. Upravo je zajedništvo, to jest jedinstvo u raznolikosti, važan čimbenik ljudske sreće i osjećaja zadovoljstva.

Suvremeno društvo teži razdvajanju i getoiziranju ljudi prema spolu, naobrazbi, interesima i ideološkom usmjerenju. Suvremeni roditelji, osim što teško pronalaze teme o kojima bi razgovarali sa svojom djecom, rade nezavisno jedan od drugoga te se druže s ljudima iz zasebnih društvenih skupina. U takvim se obiteljima članovi susreću nakratko i neobvezno kao putnici na autobusnom kolodvoru. Na prvi pogled, ovakav oblik raslojavanja ima svoje prednosti. Djeca imaju svoje "cool" društvo, privatne teme razgovora i vlastite igračke koje roditelji ne znaju ni staviti u pogon. Roditelji imaju svoj mir jer djeca samostalno idu na satove baleta, tenisa i informatičke radionice ostavljajući roditeljima vrijeme za rad i vlastite aktivnosti. Ovakav bi model mnogi prihvatili s odobravanjem kada ne bi postojala psihosocijalna međuovisnost generacijski različitih osoba, pri čemu se ne radi tek o financijskoj ovisnosti djece o roditeljima ili nemoćnih staraca o svojoj djeci. Čovjek se u komunikaciji, to jest izmjeni misli, pažnje, emocija i intimnih doživljaja s osobama različitim od sebe, duševno hrani i obogaćuje. Djeci je potrebna sigurnost roditeljskog doma i model ponašanja koji najčešće nesvjesno
preuzimaju od svojih roditelja. Roditelji pak osjećaju snažnu potrebu za dječjim smijehom i povjerenjem koje im iskazuju mala nemoćna bića. Muškarce nadopunjuje "ženski" pristup životu, priče o udajama i rastavama i o boji zidova prijateljičina apartmana. Čudno ali istinito, žene nalaze sigurnost u emocionalnoj krutosti i hrapavom baritonu svojeg supruga.

Bez raznolikosti koju pruža zdravo obiteljsko okruženje članovi obitelji osjećaju prazninu u duši a da najčešće nisu ni svjesni njezinog uzroka. Crkva pruža slično, ali veće društveno okruženje od obitelji. U crkvenom zajedništvu adventističkog tipa čovjek nalazi društvenu interakciju za koju je stvaranjem i predviđen. U crkvi se susreću konzervativci i liberali, ekstrovertni i introvertni, ozbiljni i prpošni, stari i mladi, perspektivni i flegmatični i svi ostali. Susreću se u konglomeratu ideja i stavova, ujedinjeni zajedničkom vjerom u Onoga koji je sve to osmislio i sastavio. U zdravoj interakciji različitih osobnosti članovi crkvene zajednice redovito se susreću s reakcijama koje sami pobuđuju svojom pojavom, idejama i stavovima. Poput željeza koje se oštri željezom, čovjek reprogramira svoje psihosocijalne postavke susretom s osobama različitima od samoga sebe. Obogaćen iskustvom crkvenog zajedništva, čovjek nalazi mir i zadovoljstvo a da nije ni svjestan izvora vlastitih pozitivnih emocija. Poput nerafinirane hrane, nerafinirano zajedništvo jedan je od važnih preduvjeta psihofizičkog zdravlja i pratećeg osjećaja zadovoljstva.


Moral i društveno zdravlje
Poput biološkog tijela, i društveni organizam ima svoja zdrava, manje zdrava i patološka stanja. Darvinistička teorija, bez obzira na to što se općenito smatra utjecajnom i revolucionarnom, tek je odraz potisnutih primisli osoba s ruba društvene ljestvice. Naime, najveći dio društva živi u miru i slozi sa susjedima kulturno trgujući a ne otimajući od drugih ono što im treba. Nasilje i otimačina, inače esencijalni dijelovi evolucionističke hipoteze, dio su uličnog,  promafijaškog kodeksa prema kojem opstaju, najčešće samo nakratko, najjači i najbrži. Nije dakle čudno što je darvinistička životna filozofija procvjetala u vrijeme žestokih revolucija, kolonijalističkih aktivnosti i globalnih ratova. Ne treba zaboraviti da bit darvinističke teorije nije evolucija (napredak), već borba oko nadmoći vrsta, to jest sveopće nasilje. Evolucija je prema Darwinu tek nusproizvod borbe nakon koje redovito opstaju biološki oblici s jačim naoružanjem (čitaj pandžama, rogovima, otrovima i zubima), a izumiru pitomi i spori primjerci iz plejade biološke raznolikosti.

Adventistički svjetonazor daleko je pitomiji i zdraviji od darvinističkog za društvo u cjelini kao i za njegove pojedine članove. Djeca odgojena u crkvenom okruženju nisu usmjerena na rat, već na suradnju s drugim članovima društvene zajednice. Biblijski svjetonazor ukazuje da čovjek osim materijalnih dobara mora imati duhovna ako želi sreću i istinsku radost. Povjesničari bilježe kako je prije gotovo svakog rata vladalo sveopće nestrpljenje;  mnogi, a posebno mladi ljudi, željeli su se što prije uključiti u bitku. Čovjek u čijim je mislima rat, najveći je neprijatelj mira. To znači da je za zdravo društveno okruženje potreban sustav odgoja koji će u misli mladih ljudi sijati sjeme mira i međuljudske suradnje. Naravno, ne treba zaboraviti da i u trenucima najvećeg mira bukti rat, ali to je rat koji svaki član društva vodi sa svojim nedostacima i slabostima karaktera, a ne sa susjedima i neprijateljskim narodima.

Predrag Brkić

(Znaci vremena 1/2006, Zagreb)